Ima jedna kućica u šumi. Dobro ne baš u
šumi, između je parka i šume.
Sa biciklističke staze vidi se jedna drvena
nadstrešnica sa pultom a iznad visi natpis PRODAJE SE. Tek kad ostaviš bicikl
pokraj staze, možes da vidiš šta se sve prodaje. Tu se obično prodaje krompir,
šargarepa, cvekla, jabuke, med i sveža jaja koja su poređana u korpi. Sve je upakovano u kese,
prodaje se na kilo, a za jaja postoje kartonske kutije. Pošto sam stigla
prekasno, u korpi zatičem samo desetak jaja. Sa leve strane natpis koji odoleva
kiši zapakovan u plastiku. Na njemu piše da je jaje 25 centi. Sa desne strane
nalazi se metalna kutija sa prorezom. Kutija zvecka kada ubacis koji cent. Ili
evro. Sve je lepo objašnjeno. Kupiš jaja, izračunaš koliko si dužan i onda
platiš kasici. Gledam oko sebe. U dvorištu punom cveća nema nikoga. Poneka
dečja igračka rasuta po betonu a tamo, malo dalje, čuju se koke. Možda su me
namirisale i shvatile moju nameru. Iza kapije vidi se bašta gde se gaji salata,
verovatno šargarepa i krompir. Na sredini mog pogleda je garaža za automobile.
Unutra se vidi pežo kabrio. Između garaže i bašte napravljen je koš za dečicu. Osmehujem
se i razmišljam kako su ovi ljudi slobodni. Uzgajaju povrće i potom ga prodaju
bez ikakvog straha da će možda biti pokradeni. To mi prvo pada na pamet. Pakujem
jaja i spremam novčiće. Polako ih ubacujem u kasicu. Sviđa mi se njen zvuk. Smejem
se i podižem pogled. Tačno iznad kasice nalazi se jedna sićušna kamera. Gleda me.
Na trenutak sam se zbunila, ali osmeh se nije dao prevariti.
Нема коментара:
Постави коментар